Danas je 27. februar i čekate da krene voz. Znate gde ste krenuli, javili ste porodici ili prijateljima da putujete, možda su vas i ispratili. Neko vas možda čeka na stanici ka kojoj ste se zaputili. Znate da je put dug i zamoran, ali takođe znate da ćete stići na vaše krajnje odredište.
Krenuli Srbi, Albanci, Nemci i Francuzi u Nemačku i Holandiju. Jeste da zvuči kao, ali nije vic. Zapravo sve nas je tamo odvela zajednička želja da saznamo ima li „pravde bez pomirenja?“.
U novembru ove godine sam imala priliku da budem učesnica prvog dela programa pod nazivom “Pravda bez pomirenja?”. Da, tu je znak pitanja. Dobro ste primetili. Centralna tema programa jeste da kroz ovu, kao i buduće faze (koje podrazumevaju posete Francuskoj, Srbiji i Kosovu) dođemo do odgovora na pitanje ima li, u postkonfliktnim društvima, pravde bez pomirenja.
Prva stanica – Dahau. Uvek imam neku vrstu moralne dileme da li je u redu radovati se poseti gradova koji su simboli velikih kršenja ljudskih prava, ali je svakako u redu radovati se učenju i širenju znanja o događajima iz prošlosti koji će nam pomoći da bolje razumemo sadašnjost u kojoj živimo i da se ponašamo onako kako bi trebalo, ako se to tako može reći.
A bila sam kul devojče, onako, normala… Sve je počelo sa jednom posetom srcu Srbije, i sa nekim čudnim narodom koji vadi i prodaje bubrege, a živi baš tamo u “prapostojbini” svega što je srpsko (samo još da se Srbi dogovore da li su potekli od Arbanasa ili Slovena).