fbpx

U potrazi za Pravdom

Ostavi komentar
Prva stanica – Dahau. Uvek imam neku vrstu moralne dileme da li je u redu radovati se poseti gradova koji su simboli velikih kršenja ljudskih prava, ali je svakako u redu radovati se učenju i širenju znanja o događajima iz prošlosti koji će nam pomoći da bolje razumemo sadašnjost u kojoj živimo i da se ponašamo onako kako bi trebalo, ako se to tako može reći.

Pripremala sam se za Dahau i perspektiva koju sam tamo dobila opravdala je moja očekivanja. Slušala sam o suđenjima za zločine koji su se desili za vreme nacističke Nemačke, pričali smo o pravu koje se primenjivalo, o proceduralnom pravu, o onima kojima se sudilo, ali i o onima kojima nije. Suđenja nisu bila savršena. Možda se i ne može reći da je njima uspostavljena pravda. Ipak, jedno se može reći. Nacionalsocijalistička partija imala je osma miliona članova. Kada se došlo do zaključka da za sve strahote koje su se desile neko mora da odgovara pred sudom (uglavnom su to bili najistaknutiji pripadnici), postavljeno je pitanje da li su svi znali o zločinima koji su činjeni? Da li su svi odgovorni? Da li možete da procesuirate osam miliona ljudi, a da ne nastane kompletni haos (to je skoro pa celo stanovništvo Srbije)? Da li bi to značilo mir? Suđenjima se pokušava ostvariti pravda, sa tim ciljem i postoje, ali ono sto služi pravdi nije pravda sama po sebi, vec tome teži. Svakako da mislim da su suđenja prvi i fundamentalni korak (ne i jedini, ali jedan od najtežih i najvažnijih) ka ostavarivanju pravde. To moje shvatanje je ova poseta samo učvrstila.

Koncentracioni logor u Dahauu. Imamo pojam o tome kako su izgledali koncetracioni logori i šta se u njima događalo. Ljudi su mučeni, izgladnjivani, tučeni i na kraju ubijani. Onda vidite gasnu komoru (ljudi su tamo poslati na “tuširanje”). I stojite ispred krematorijuma, prođete kroz četiri vezane sobe pakla, koje se, kao i svaki pakao, završavaju vatrom i pretvaranjem ljudi u pepeo u ogromnim pećima (kremtorijumima). Ne bih više o logoru. A da. Napomena: u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije postojali su logori.

Druga stanica – Ludvigsburg. Centralna kancelarija za istragu zločina za vreme nacističke Nemačke. Dokumenti su svuda oko mene, more dokumenata koji ukazuju na zločine i počinioce. Dosta dokumenta sakupljeno je zahvaljujući saradnji sa Poljskom i SSSR-om. Za uspehe kancelarije dobrim delom zaslužna je saradnja sa zemljama koje nisu Nemačka. Saradnja je jako važna prilikom istrage, saradnja među državama je ujedno i njihova rešenost da zločin nema opravdanje i da zaslužuje osudu, kako društava, tako i sudova.

Treća stanica – Den Haag ili kako mi to jednostavno kažemo – Hag. Logično je da je moj najveći utisak naravno poseta ICTY-u (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugosalaviju). Najzanimljivije je svakako bilo prisustvo suđenju Ratku Mladiću. Delilo nas je staklo. Suđenje je u toku i morali smo biti tihi. Neverovatno da čovek o kome u Srbiji priče idu “od heroja do zločinca”, sedi tu, gotovo ispred mene. Kada me je nekako prošla prvobitna tahikardija, gledala sam ga kako sedi, tako starog i posvećenog svom procesu, a previše ljudi je izgubilo sve zbog njegovih postupaka. Tu mu je mesto, treba da odgovara. Nadam se da hoće, makar pravno, jer što se moralne strane tiče – čini mi se da on sebe veoma visoko kotira. To je opet samo moja impresija.

Poslednje predavanje u Hagu me je razoružalo, nateralo na razmišljanje i dalo smisao celom putovanju. Zasto je ispravno ili pogrešno da za zločine koji su se desili i koji su vršeni bilo gde, a naša zemlja je umešana, kažemo: Ne u moje ime! Shvatila sam da ću to uvek govoriti.

Ne u moje ime: jer time iskazujem najdublje moguće neslaganje sa bilo kojim vidom zločina nad ljudima.

Ne u moje ime: jer ne postoji razlog kojeg bih osećala ovu neobičnu, nametnutu (od strane onih koji su ih činili u ime srpstva) odgornost za strahote koje su učinjene drugima.

Ne u moje ime: jer smo se našli u situaciju da ljudi na prostoru bivše Jugoslavije mrze jedni druge (jer smatraju da je u njihovo ime rađeno sve što je rađeno), a ne samo one koji su bili umešani u činjenje zločina.

Ne u moje ime: i ne u ime pregršt predivnih ljudi koje poznajem širom Balkana. Ne u naše ime, jer mi ne želimo ovakvu najavu nikada.

Pravda i proces rekonsilijacije su tu da se prožimaju. Pomirenje je potrebno. Isti slučaj kao i sa suđenjima. Imamo još puno godina ispred nas. Ovaj proces traje dugo i težak je. Dvadeset godina je, nažalost, malo. Ni drugima nije išlo glatko. I bilo je svega (rečenica posvećena fanovima poređenja). Svaka situacija je posebna i ne postoji univerzalno savršeno rešenje. Tu smo da nađemo svoj. Naravno, učeći od drugih. A učenje i preslikavanje nije isto.

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *